Propovjedi brata Ćubele

Propovjedi koje slijede preuzete su sa Evanđeosko Pentekosnog Forumahttp://pentekost.editboard.com kojeg vodi naš brat u Kristu Ćubela.

Lažno mirotvorstvo, naivnost, obrana (intelektualna ili fizička) ili nešto drugo?
Stih je iz Mt 5,39.

Cijenjeni,
želim vas upitati nešto konkretno, pa ćemo se, potom, upustiti u dubinu ovoga stiha i propovijedati, jer mi je dana riječ i povjerenje.

Uzmimo jednu izmišljenu zgodu da bi nam bilo lakše odgovoriti.
Izlazite iz stana i primjećujete da vam na ulici zlotvor hoće silovati trudnu suprugu. Kad to vidite, a) dajete se što je prije moguće-brže u akciju spašavanja vlastite žene i uptrebljavate fizičku snagu pod cijenu vlastita života, dakle, opirete se nitkovu ili b) započinjete s molitvom Bogu kako bi On spasio vašu suprugu, gledajući vlastitim očima gnusan čin ili zatvarate oči pred stvarnošću, nastavljate moliti bez ikakve reakcije s vaše strane?
(Za žene na forumu možemo malo izmijeniti situaciju: izlazi majka i vidi da nitkov zeli silovati njenu maloljetnu tinejdzerku, a ostalo je isto).

Molim vas, iskrena srca, otvorite se pa prozborite. Ne zanima me što biste trebali uraditi, načela i sl., već kako biste vi reagirali, konkretno?
Hvala za vaše odgovore! Ta nije teško odgovoriti, zar ne?

Smjerno u Kristu Ćubela.

Osveta kroz Stari zavjet




U biblijskom jeziku O. prvenstveno znači ponovnu uspostavu pravednosti, pobjedu nad zlom. Poznati izvadak iz Mojsijeva zakona “Oko za oko, zub za zub ...”(Izl 21,24), tj. načelo uzvrata istom mjerom bilo je starije i daleko šire poznato u Hamurabijevu zakonu (18 st. pr. Kr.). Iako ovo pravilo danas zvuči barbarski, nesmiljeno i tvrdo, izvorna mu je nakana bila humana, pozitivna: ograničiti O-tu (jedno oko za jedno, ne dva ili tri) na točnu uzajamnost i bio je sastavni dio građansko-moralnog zakona kako bi se spriječila nepravda u društvu. Tim se riječima sažima SZ-no ćudoređe glede O-te, odn. odštete.
Prema sadržaju posve je jasno da je pravilo bilo upućeno izraelskim sucima. Svrha mu je bila udariti temelje pravdi. No, književnici i farizeji su očito ovo načelo pravedne O-te iz sudnice, kamo je i pripadao, proširili na područje osobnih odnosa, kamo ne pripada. Pokušali su se time služiti da opravdaju osobnu O-tu, premda je to Zakon izričito zabranjivao: “Ne osvećuj se!”(Lev 19,1.
Dakle, Isus se u NZ takvom iskrivljivanju Zakona suprostavlja i uskraćuje nam proizvoljno krojenje pravde. On ne reformira član Zakona, nego ispravlja zastranjenja. Daje pravi smisao tim riječima, da bi nam ostavio novu zapovijed koja se tiče naših osobnih stavova, a ne države ili zakona građanskoga (policije, sudstva i sl.).
Isus ne želi time narušiti društveni red, da u njemu imaju glavnu riječ nasilnici, a pošto pozna naše skrivene nakane za O-om bez granica - i kako se često koristimo zakonom talijona, ne toliko da se uspostave pravedni odnosi koliko želja da protivnika uništimo i ponizimo - zato Isus traži od učenika da radije molimo za neprijatelje i budemo graditelji pomirenja, ljubavi-agape, kao voljnog čina a ne osjećaja, i da radije pretvorimo pravdu u ljubav mjesto da se stvara beskonačni lanac O-ta. Ove zapovijedi nerijetko zbunjuju i zahtjevne su, teže savršenstvu i preuzvišene su, ali dobivaju svoj pravi smisao samo gledani u cjelini, u svjetlu novog vremena koje nastaje s Kristom.
Usput je dobro spomenuti da je Mojsijev zakon bio u funkciji sprovođenja pravde, reda i mira u okviru teokracije, kao tadažnjeg društvenog poretka, a ne sekularne parlamentarne demokracje i sl., kakvu danas imamo u većini zemalja. Dakle, ne smijemo brkati te činjenice i izvlačiti pogrešne zaključke. Prvenstvena dužnost države nije opraštati i moliti, jer se država ne može zvati kršćanska ili vjernička, nego sankcionirati, kazniti prekršitelje. Ostvariti pravdu što je više moguće, omogućiti suživot svih građana, dok opraštanje i molitva spada na pojedinca i tu se Isus usredotočava i želi nam pomoći.
Svaki čovjek ima pravo pokazati da mu je načinjena šteta i krivica (npr. Dj 16,37; 22,25; 25,, i to prijaviti odgovornima u državi. Ima pravo od neprijatelja zahtijevati da ispravi uvredu, ali Isus ide dalje, želi nas ohrabriti i upozoriti da ćemo lakše neprijatelja pridobiti za Boga, a i za se, ukoliko mu oprostimo. No, to će nas onda i koštati žrtve.
Tu spada sablazan križa, jer darivanje sebe prečestone donesu rezultate vremenite (zemaljske), već vječne, onostrane. Svaka žrtva boli! Ali, ne zaboravimo: u praznom grobu Isusovu vidi se dokaz da će se očajnički krik pretvoriti u radosnu pjesmu.
Toliko za ovaj nastavak. Biti će još nešto, samo strpljenja i da sve stignem. Hvala za ohrabrenje i moltve.
Tu smo jedan radi drugoga, zar ne?
Božji blagoslov.

Nastavak (5)
Zlo svladaj dobrom!(Rim 12,17-21)
Nakon svega što smo kazali, nameće se nekoliko konkretnih pitanja:
1. Zašto O-tu moramo prepustiti Bogu i ako je Bog ljubav kako je moguće da će se On osvetiti nasiljem (Otk 19,11-16)?
2. Kakva treba biti reakcija vjernika na postojanje nepravde i nasilja?
3. Može li vjernik tražiti od Boga da uspostavi pravdu, pa i na štetu kriminalaca, nasilnika ili zlotvora?
4. Traži li i očekuje li vjernik kraljevstvo pravednosti samo na nebu, ili ga želi, i bori se za njega također na zemlji?
5. Treba li vjernik ostati ravnodušan na uvrede i nepravde?
6. Smijemo li pitati: Dokle Bože?, i vikati za O-om poput onih iz Otk 6,9-10?
7. Kako da zadovoljimo svoju žeđ za pravdom i utišamo vapaj za O-om da bismo mogli opraštati?
8. Da li smo sličniji kralju Davidu, koji iz bola viče: Gospodine, nek ne dočekaju novi dan!, ili Kristu, koji moli za neprijatelje: Oče oprosti im, jer ne znaju žto čine!?
Odgovori:
1. Budući da se čovjekova O. temelji na mržnji i snažnoj emocionalnoj privlačnosti iste, a da ne govorimo o tome kako često znamo iz ranjenosti preuraniti u svom gnjevu, dok se O. Božja temelji na uspostavi pravde i pravednog suda, onda O-tu moramo prepustiti Bogu, jer je to Njegovo isključivo pravo, zapovijed, a i u krajnjoj liniji On će to pravednije uraditi. On nas time štiti, a ne zakida.
Moramo reći da naš Bog, ako ne bi bio gnjevan i voljan osvetiti se zločincima, koji ustrajno čine zlo i posve se odupiru snažnom zovu raširenih ruku raspetog Krista, onda bi On bio sudionik u nepravdi, prijevari i ne bi bio vrijedan da Mu se klanjamo. Dakle, mora doći dan da se izravnaju računi, ne zato što je Bog nestrpljiv, već da se zadovolji pravda. Naš Bog je oganj koji proždire (Heb 12,29).
2. Reakcija vjernika na uvrede trebala bi takoreći “prenoćiti”. Ne činiti ništa dok se naš gnjev ne slegne i ostaviti ljutnju dok smo još vrući i brzopleti. Dopustiti Bogu da nam ranu zacijeli, donijeti bijes pred Njegovo prijestolje, pa tek onda pružiti ruku oprosta neprijatelju ili mu nešto dobroga učiniti.
Dakle, praštanjem kazniti zločinca, a sebe izbaviti od nemira i rastrganosti, to je volja Božja. On želi da slučaj prepustimo Njemu, koji nepristrano sudi, pa ćemo tako lakše slijediti raspetog Krista i utažiti žeđ za pravdom.
Upoznavši Krista nije nam dovoljno prepustiti stvar samo Božjoj O-ti, već trebamo “zlo svladati dobrom”. To će biti, ako uspijemo, najviši stupanj samokontrole i duhovnosti. Naše pozvanje je da nadmašimo neobraćene, ili inovjerce u vrlini Božjoj, a ne u ljudskoj. Pozvani smo od Gospodina Izvanrednog da učinimo stvari izvanredne. Ono što će nas učiniti drugačijima od drugih jest baš to “izvanredno” i “neobično”, ono što nije samo po sebi razumljivo.
3. Od Boga ćemo moliti, dakako, da uspostavi pravdu, ali pri tomu ne zazivati Božju O-tu radi uživanja u nasilju ili zazivanja prokletstva na naše neprijatelje. Radije moliti da se nevjernici ili neposlušni izmire s Bogom, već da ih uništi. Bogu nije stalo do smrti, već do života, pa bi takva želja trebala i nas voditi.
4. Mi vjernici ne očekujemo pravdu samo na nebu, već i ovdje na zemlji, koliko je to moguće. Nama ostaje i dalje obveza borbe i pružanja otpora zlu i nepravdi, jer bi bilo prilično neodgovorno dopustiti zlu da bez obuzdavanja i kazne nadvlada dobro. No, kad god se treba nešto poduzeti u tom pravcu, to mora biti bez imalo pakosti i bez nagovještaja osobne O-te.
Ne smijemo gledati mirno na leševe pobijenih i na kliktanje zločinaca, već se uhvatiti u koštac, npr. molitvom kao prvim i jednim od poželjnih sredstava, i stati na stranu pogaženih i progonjenih.
Kraljevstvo Božje počinje ovdje na zemlji s Kristovim prvim dolaskom, nastavlja i širi se kroz nas koji se zovemo Njegovim učenicima i dovršava s drugim, konačnim dolaskom Kristovim u slavi “da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno”(Fil 2,10).
Stoga, pitanje: Dokle, o Bože,ćeš odlagati O-tu (Otk 6,10)?, jest književni oblik da se izrazi ono što u molitvi Očenaša molimo: “Dođi kraljevstvo Tvoje!” Napaćeni viču i vape da pravednost pobijedi i da se Božje ime i ugled više ne kaljaju.
Razbuktali Božji gnjev u SP nije opisan da straši, već da ulije nadu u vjernicima, da povijest ima svoj smisao i da nije sve apsurd kako nam se pokatkad čini.
Za ovaj predposljedni put toliko od mene.
Svako dobro. Ćubela

Ovako, ja ću odgovoriti svoje stajalište, a ne opčenito. Kao prvo naravno da bi spriječila takovo zlo. Na kraju krajeva, mislim da Bog traži suradnju, a ne da ja gledam kako se nešto događa i prekrižim ruke te kažem a ti sad to riješi Bože.... Ako ne pokušavam spriječiti zlo na konkretan način, tada sam i ja na indirektan način sudionik toga zla. Treba čuvati pravo na život i slobodu bližnjega. Naravno nakon toga neke stvari koje nisu u mojoj moči prepustiti Gospodinu. Ipak on je Sudac Pravedni ali i bog Milosrdni!