Dr. Charles Stanley - Oprost

Opraštanje boli koje nismo zaslužili

Dr. Charles Stanley


Netko te je povrijedio jučer, prošle godine, jako davno. Nisi to zaslužio i ne možeš zaboraviti. Bol je još uvijek u tvom srcu, a sjećanje na to poput betona još je uvijek u tvom umu. Kao da se zaglavilo. Ne možeš se toga otarasiti i baš kada pomisliš da je prošlo i zaboravljeno pojavi se iznenada.
Ne znaš što te podsjeća na to, no svaki puta kada se sjetiš presječe te bol. Samo kad se sjetiš kako duboko su te povrijedili, kako se nepravedno i nepošteno ponijelo prema tebi. Nisi to zavrijedio. I premda bi volio misliti da si zaboravio, nekako ti to ne polazi za rukom. Zaglavilo se u tvom umu i osjećajima. I ne samo to, dozvolio si da se usmrdi kroz sve ove godine i postalo je dio tvog života. Samo zato što to ne vidiš ne znači da ga nema. Svaki dan ispušta malo otrova u tvoj život. Truje te sustavno, psihički, duhovno, mentalno i emocionalno. Tu je.
Postoje ljudi koji istinski vjeruju da su u svojim srcima da su oprostili te stare boli, prošle uspomene koje izblijedjele s godinama. Vjeruju da vrijem liječi sve, no ne liječi neoproštene boli.
Duboke, bolne uspomene ne liječe se tek tako - vremenom. One su tu, leže i rastu, a njihov se otrov izlijeva dan za danom.
Postoje i oni koji su istinski vjernici, koji su nanovo rođeni milošću Božjom ali nose u sebi duh neopraštanja zbog starih rana, prošlih nezaliječenih sjećanja koja su još prisutna. Izgleda da ili nisu naučili kako se s time nositi ili su uspomene prebolne da bi se njima pozabavili ili bi naprosto htjeli izbjeći to pitanje.
Zato ti na početku ove poruke želim dati malo upozorenje - neće ti biti lako. Postoje dva načina gledanja na taj problem. Jedan od njih je da možeš nastaviti bježati ili biti muško tj. žensko i suočiti se problemom. Bolno je kada se suočavamo sa starim bolima i prošlim uspomenama. Ne postoji flaster ili antiseptičko sredstvo koje bi to prekrilo i učinilo sve ljepšim. Trebaš to izrezati iz srca. To je nešto što ti trebaš sam učiniti baš kao što i ja trebam za sebe. No, želim ti reći, prijatelju, da nikada nećeš biti slobodan dok god se ne oslobodiš tih bolnih uspomena. Želim ti danas pokazati kako da se oslobodiš. Za neke od vas bit će to po prvi puta u životu. Zato slušajte pozorno.
Nadam se da ćeš neke stvari i zapisati tako da ih ne zaboraviš. Nećeš ih sve zapamtiti ako ih ne zabilježiš. Toliko je toga što moraš primijeniti na svoj život. Zbog toga je naslov ove poruke 'Opraštanje boli koje nismo zaslužili'.
Otvorimo poslanicu Ef.4:31-32, u tim redcima Pavao govori bolu, duhu nepraštanja i oproštenju: 'Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće!' – To je naša namjerna želja da povrijedimo drugu osobu. To nam je namjera. To je zloba. Odbacimo sve to i ... 'Mjesto toga budite jedan prema drugome prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedni drugima, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!'
Svi smo bili povrijeđeni ili ćemo to tek biti. Ne može se živjeti i voljeti, a da ne budemo povrijeđeni. To je jedan od rizika voljenja druge osobe. Ako ih voliš, a ne mariš - nema boli. No, ako nekoga ljubiš svim srcem onda si i osjetljiviji na bol. Ne možemo izbjeći da nas netko povrijedi. Pitanje je kako izbjeći bol i kako se odnositi prema bolu koji osjećam?
Nekoliko je stvari u ovom odlomku. Zapiši ih i pogledaj kasnije, pomoći će ti kad se budeš testirao na tom području.
Prije svega, boli koje nismo zavrijedili često znaju potaknuti ili roditi duha neopraštanja. Poslušaj još jednom Pavla u Ef.4:31-32: ''Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće!' Nisu li to izričaji bola? Netko kada je povrijeđen postaje gorak, gnjevan i ljut, viče, psuje i pun je zloće; samo čeka da drugoj osobi nanese bol. Nisu li to pokazatelji duha neopraštanja kod neke osobe? Čista suprotnost rečenome je u 32. retku:
'Mjesto toga budite jedan prema drugome prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedni drugima, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!'
Kada pogledaš tu listu, otkrivaš li tragove gorčine u svom srcu? Gnjeva prema nekome? Ljutnju? Srdžbu? Zlobu? Ima li nekoga kome bi se htio osvetiti, naplatiti mu sve boli? Ako ima, velika je vjerojatnost da imaš duha nepraštanja u sebi.
Želio bih ti dati tri kratke točke, koje možeš zapisati, i testirati se da vidiš ako se tvoja bol razvila u mržnju prema nekome. Prije svega, mrziš li nekoga tako jako da ne možeš zaboraviti koliko te ta osoba povrijedila. Drugo, ako ih mrziš ne možeš im poželjeti dobro. Nešto u tebi te priječi da to učiniš. Treće, ako ih doista istinski mrziš, tvoja bol je prešla u mržnju. Nekako kao da želiš da ih boli kao i tebe. Želiš da osjete istu bol kao i ti. Želiš da pate, što je više moguće, baš kao što si i ti patio.
Ne možeš si dopustiti da budeš povrijeđen i reći – Proći će. Ako se ne pozabaviš time brzo i ispravno, razvit će se u mržnju. A mržnja govori- Ne mogu zaboraviti kako sam bio povrijeđen. Ne mogu ti željeti dobro, u stvari, želim da patiš, da se osjećaš baš kao ja.
Oboje znamo da takvo razmišljanje ne može biti ništa drugo do li uništavajuće. To nema veze s djecom Božjom. Nema veze s onim što oni jesu i vjeruju. I ti i ja znamo da će nam takvo razmišljanje zatrovati cijeli sustav života kada bol prelazi u mržnju.
Postoje dvije vrste ili razine mržnje. Pasivna i agresivna. Pasivna mržnja kaže – Ne sviđa mi se, ne želim biti blizu njega ili nje, želim ga izbjegavati, oduran mi je. Možda misliš da to baš i ne zvuči jako pasivno. Ipak jest, jer aktivna mržnja traži načine osvete. Istražuje načine upražnjavanja osvete, naplate duga, nanošenja boli. Samo o tome razmišljaju.
Pitanje. Jeli li ikada nekoga mrzio? Možda ćeš reći – Ne, nikada. Ali, duboko u sebi, jesi li ikada poželio nekome se osvetiti? Nisi im želio dobro. U stvari, nema šanse da bi zaboravio kako su te povrijedili.
Istražimo na trenutak tu činjenicu duha koji ne oprašta i zapitajmo se – Što je tome uzrok? Ti ćeš reći da su oni krivi jer da te nisu povrijedili, kako već jesu, ne bi imao duha koji ne prašta. Slušaj me pozorno. Nitko te ne može natjerati da imaš duha koji ne oprašta.
Boli koje osjećamo mogu biti podloga koja će prerasti u mržnju i duha neopraštanja, ali to je ono što smo odabrali. Tako sam odlučio odgovoriti osobi koja me povrijedila, neopraštanjem. Nitko te ne može prisiliti da ne opraštaš. Nitko te ne može prisiliti na mržnju. Ako ne odgovorimo na pravi način na naše boli imat ćemo duha nepraštanja.
Dakle, duh nepraštanja je stav koji sam odabrao, a koji je nastao kao posljedica odgovora na krivi način nekome tko me je duboko povrijedio, loše i nepravedno se ponio prema meni jer ja to nisam zaslužio. Zbog toga želimo nekoga drugoga okriviti za to, a ovo je naš izlaz – Bože da nisu tako postupili prema meni ne bih niti ja ovo osjećao.
Ili – Gospodine, znam da ti razumiješ zašto se tako osjećam. Da, Bog to razumije, no ne slaže se s tim stavom.
Isus se nikada neće složiti s tvojim duhom nepraštanja. Znaš zašto? Zato jer si mu onog dana, kad si ga primio kao svog Spasitelja, rekao da vjeruješ da je uzeo na križ sve tvoje prošle, sadašnje i buduće grijehe i na taj te način oslobodio od kazne grijeha. Dan kada si primio Isusa Krista kao Spasitelja odrekao si se svih svojih prava da nekoga mrziš i da imaš duha nepraštanja prema bilo kome. Kako bi ti i ja ne bi mogli opraštati kad nam Isus Krist apsolutno oprašta? Nema šanse.
I tako, svi naši izgovori od duhu nepraštanja i naših obrana i objašnjenja Bogu kako smo povrijeđeni i kako nas boli ne impresioniraju Boga. Sve što će ti Otac reći kada mu kažeš kako si duboko povrijeđen jest – Pogledaj na križ.
I kada ugledaš njegova Sina sva krvava, probodenih ruku, probodena boka i s trnovom krunom na glavi kako bi mogao reći – Ali, Bože, ja imam pravo ne oprostiti toj osobi.
Vidiš, križ nam odriče pravo na duh neopraštanja. Nemamo na to pravo. Ako nam je Bog Otac toliko spreman oprostiti kako bismo mogli uskratiti oproštenje nekome drugome? Na taj način se samo uništavamo. Kada ne opraštamo događa se veoma spor proces koji može trajati godinama. Taj duh će utjecati na sva područja tvog života. Nije to nešto što prolazi tek tako, bez posljedica. Posljedice su mnogostruke.
Što misliš koji su razlozi što se tako osjećamo? Zbog toga što nas je netko teško povrijedio? Baš i ne. Postoje tri osnovna razloga zašto ti i ja ne opraštamo. Broj jedan je – ponos. Kad bi samo znao što su mi učinili. Pa što? Pogledaj što smo mi učinili Isusu na križu. Dakle, prvo je ponos.
Drugo je sebičnost. Želimo sve po našem. Mislimo da su nam učinili nažao i mislimo da oni to moraju ispraviti. Sve se okreće oko mene i mog sebičnog na mene usredotočenog duha. Čekam da se netko drugi promijeni. I što se događa? Vatra raste.
Treće, neznanje. Neki ljudi ne razumiju što se događa kada bol preraste u mržnju i razvije se duh nepraštanja. Ne znaju kako odgovoriti na stare uspomene i zbog toga pate, iako bi trebali znati kako postupiti.
Koje su posljedice duha neopraštanja? Neki ljudi misle da posljedica nema. Kažu – Pa znaš, ja imam duha nepraštanja ali ne vidim da se dogodilo išta u mom životu, pa stoga ništa nije krivo. Ako i ti tako razmišljaš onda sigurno imaš tog duha. Duboko u tebi ključa, postoji gorčina, neprijateljstvo i bijes prema nekome iz prošlosti. Možda od jučer možda od prije godinu dana. Reći ćeš da toga više u tvom srcu nema jer je vrijeme sve zaliječilo. Vrijeme ne liječi.
Pa, koja je posljedica duha nepraštanja? Prava je – emocionalno ropstvo. Osoba koja ne prašta će se naći omotana u bijes, ukliještena u vlastito neprijateljstvo, blokirana iznutra emocijama koje ne mogu izraziti jer su tako ljuti i bole ih sjećanja na prošlost. Ti se osjećaji stalno ponavljaju u njihovom umu. Tijekom dana kao da se neka traka pokrene. Ponekad će se nešto dogoditi i oni će pomisliti – Zašto sam to učinio? Zašto sam se tako osjećao kad mi se to dogodilo? Zašto se tako ponašam prema ljudima? Ne mogu razumjeti što se događa. A događa se to da su osjećaji iz prošlosti još nazočni te da su ih zarobili.
Vidiš duh nepraštanja će te staviti sa strane. Smanjit će tvoju sposobnost odnosa s drugim ljudima. Sposobnost davanja i primanja ljubavi od nekoga.
Zbog toga si ne možeš dozvoliti da tvoj bol preraste u duh neopraštanja. Ne možeš si priuštiti da uništi tvoj život kao i život ljudi oko tebe. Dakle, postoji emocionalno ropstvo.
Drugo, kvari se naš odnos prema drugima. Taj se duh prelijeva na sve oko sebe. Na obitelj, suradnike, prijatelje. Ljudi će te početi obilaziti zbog toga. Ne možeš si to dopustiti.
Treće, kvari se tvoj odnos s Gospodinom. Zamisli da dođeš k Isus i kažeš – Gospodine želim ti zahvaliti za tvoje opraštanje, oprosti mi moje greške i grijehe. Znaš li što se događa kada osoba duha neopraštanja dođe k Gospodinu? Evo što. Počinju se pojavljivati stare uspomene i boli, osoba koja te povrijedila. Nema šanse da imaš takvog duha, dođeš pred Gospodina i počneš se moliti, a da Duh Sveti ne bi stavio tu osobu pred tebe. To je zato jer je to zapisano u tvom pamćenju. Možeš to pokušati potisnuti. Možeš zanijekati, ali to ipak ostaje i opterećuje ispravan odnos s Gospodinom Isusom Kristom i nije moguće imati ispravan odnos s njim sve dok je tvoj duh pun mržnje, bola i neopraštanja prema drugoj osobi.
Možeš koliko god hoćeš umovati, čitati Bibliju svaki dan, moliti do iznemoglosti, slušati tisuće propovijedi svejedno ti neće pomoći. Neće ti pomoći sve dok ne budeš spreman suočiti se s bolom. Tada se dogodi da nam se osjećaji, odnosi s prijateljima i Gospodinom oštete.
To me dovodi do slijedeće točke. To nas oštećuje i tjelesno, pa će te udariti u glavu, vrat ili ramena, možda u grudi? Gorčina, neprijateljstvo i duh nepraštanja će ostaviti traga na tvom tijelu.
Vidiš, dogodi se to da preopteretiš svoj živčani sustav, a mi nismo stvoreni za nošenje bijesa, neprijateljstva, gorčine i krivnje. To će se dogoditi prije ili kasnije. Pregorjet će ti osigurač na ovaj ili onaj način. Jednog dana će ti se dogoditi vulkanska erupcija, ne samo kroz tvoja usta, već i u tvome tijelu. Dogodit će se negdje u tvom tijelu nepraštajućeg duha i nekako će izaći van.
Možeš otići liječniku, a on će ti reći da je s tobom sve u redu dok ti znaš da nije. Problem je u tvom umu. Sve što ti je u umu silazi u svaki dio tvoga tijela jer iz uma svi ostali organi dobivaju poruke i naredbe.
Kad bih ti prišao i rekao ti da si bolestan i da izgledaš užasno, jamčim ti, kad bi to povjerovao na samo jednu minutu, tvoji bi se osjećaji promijenili. Zato jer bi um primivši poruku rekao tijelu da je bolesno.
Naš um ima više utjecaja na tijelo no što smo to ti i ja spremni priznati. To je dobro jer je Bog na taj način stvorio tijelo. Ja ti kažem; duh neopraštanja će te u konačnici učiniti tjelesno bolesnim. To je konačni način na koji Bog pokušava zadobiti tvoju pažnju ako ne ide na neki drugi način. A neki se ljudi čak i tada odbijaju pozabaviti gorčinom zamjeranjem, neprijateljstvom i duhom nepraštanja, samo zato jer im je prebolno pozabaviti se tim.

Istina. Nepraštanje je moderna bolest duha. Čovjek koji ne prašta pun se gorčinom, bijesom, boli...i tako tada djeluje prema bližnjemu. No, kada bi ljudi bili svjesni da se kraj vode ne mora žeđati ili kraj stola sa hranom gladovati...Tada bi došli k Izvrou i pili sa Izvora Života Živu vodu koja struji i teče u život vječni.

Uvjek imam prilike nekom opraštati ali i reći "oprosti".
Bog mi pomaže da svakakve strašne stvari mogu oprostiti,
imala sam prilike vježbat se u tim stvarima.
Uvjek sam bila blagoslovljena zbog toga.
Neka Božja ljubav teče neprestalno kroz nas i neka nikada nema zapreke da se ljudima pokaže Kristova milost i ljubav.

Uf, nisam uspio sve pročitati, pročitao sam samo površno jer me zabolješe oči.


Moje iskustvo je da čovjek sam po sebi može samo nekome više ili manje neprostiti. Potrebno je, po meni, otvoriti se Duhu Svetomu i On je taj, tj. njegova milost, koji će uspjeti otkloniti tu ranu iz srca, duše, sjećanja..

Mi kršćani po svojoj naravi ne možemo a da ne praštamo. Ta Duh Božji je u nama. Ali ako netko ne mjenja svoje ponašanje prema nama, nema smisla doći i zagrliti tu osobu i reći sve ti opraštam, a on ti je istovremeno npr. oteo radno mjesto ili te istjerao iz stana. Ja u srcu opraštam toj osobi, još i prije no što je ona zamolila oprost, ali ću sve učiniti, sve u kršćanskom duhu, da ukoliko je moguće, uklonim negativne posljedice grešnog čina te osobe. Neću tu osobu proklinjati, niti upirati prstom u nju i prozivati je za velikog grešnika, već ću u ljubavi biti tu pored nje, ako je takva životna situacija, i biti oprezan da mi opet nešto nažao ne učini.

Nema smisla "radosno" prihvaćati stalna poniženja od te osobe, jer onda nisi kršćanin već bedak. Bolje se ukloni od te osobe. Ako si prisiljen i dalje živjeti pored nje, a ta osoba te zamoli da joj nešto dobro učiniš, tada treba pravilno procijeniti. Postoji opasnost da te i dalje želi ponižavati i iskorištavati a postoji mogućnost da tim dobrim činom pokažeš osobi da si oprostio te time učinio korak ka izmirenju.

Uto toliko za sad...

Gideon je napisao/la:

Uf, nisam uspio sve pročitati, pročitao sam samo površno jer me zabolješe oči.


Moje iskustvo je da čovjek sam po sebi može samo nekome više ili manje neprostiti. Potrebno je, po meni, otvoriti se Duhu Svetomu i On je taj, tj. njegova milost, koji će uspjeti otkloniti tu ranu iz srca, duše, sjećanja..

Mi kršćani po svojoj naravi ne možemo a da ne praštamo. Ta Duh Božji je u nama. Ali ako netko ne mjenja svoje ponašanje prema nama, nema smisla doći i zagrliti tu osobu i reći sve ti opraštam, a on ti je istovremeno npr. oteo radno mjesto ili te istjerao iz stana. Ja u srcu opraštam toj osobi, još i prije no što je ona zamolila oprost, ali ću sve učiniti, sve u kršćanskom duhu, da ukoliko je moguće, uklonim negativne posljedice grešnog čina te osobe. Neću tu osobu proklinjati, niti upirati prstom u nju i prozivati je za velikog grešnika, već ću u ljubavi biti tu pored nje, ako je takva životna situacija, i biti oprezan da mi opet nešto nažao ne učini.

Nema smisla "radosno" prihvaćati stalna poniženja od te osobe, jer onda nisi kršćanin već bedak. Bolje se ukloni od te osobe. Ako si prisiljen i dalje živjeti pored nje, a ta osoba te zamoli da joj nešto dobro učiniš, tada treba pravilno procijeniti. Postoji opasnost da te i dalje želi ponižavati i iskorištavati a postoji mogućnost da tim dobrim činom pokažeš osobi da si oprostio te time učinio korak ka izmirenju.

Uto toliko za sad...

Potpuno si u pravu Gideone ! Slažem se !

S nikime se gotovo ne družim, a kad me pitaju - zašto se ti s nikime ne družiš - ja bih odgovorio - hajde ti probaj opraštat svakome, a ne osvetiti se - pa ljudi će te bukvalno zgazit. Zato se ja samo odaljim ako vidim zlo u nečijim očima

Nikad se nikom ne osvećujem,imam mir sa svima koliko je to do mene,ima ljudi koji me mrze i zavidni su,napadaju me i vrjeđaju,nikad ne uzvraćam njihovom mjerom,kažem šta mislim bez uvrede i ružne rječi.
Stalno molim za njih,kad hoće ljepo pričamo i tako pokazujem da im opraštam.

Naš osvetnik je Gospodin,
stoga možemo biti mirni on će osvetiti sve naše boli koje su nam ljudi učinili, isto tako će osvetiti i one boli koje nam nanose lažni kršćani, kojma su puna usta Gospodina a djela rđava.
"Tko čini zlo, zlo mu se vraća, iako on ne zna odakle dolazi. Ruglo i sramota oholici, i osveta na nj vreba kao lav. U zamku se hvataju koji se raduju padu pobožnika, i bol će ih izjesti prije smrti njihove. Osvetljivost, mržnjnja i srdžba jednako su gnusne, i grešan ih čovjek obje u sebi nosi." Sir 27,28

Dakle budući je zapovjed Gospodinova da oprostimo 77X7 puta mi to moramo činiti da nam srce nebi ogrezlo u mržnju i srdžbu, ali preduvjet je da se ispriča osoba koja nas je povrijedila.
Stoga i ja moram biti na to spreman i dok to činim imam garanciju da sam Gospodinov.
Ljudi koji lažu i podmeću a poslije pričaju o Gospodinu su lažljivi i u njima nema Duha svetoga već duh sotonski u njima prebiva koji im neda da prestanu s lošim putem i okrenu se Gospodinu.
Dakle ako se netko pokaje za zla djela prema bližnjem ne da mjesta đavlu i tome i ja opraštam. Ako pak ustraje onda sam sebe osuđuje ma koliko glumatao i vikao Gospodine Gospodine.
Jer ne može se netko obratiti a činiti zla djela i lagati. Ta pisano je
Tko veli: "Poznajem ga", a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja. Po tom znamo da smo u njemu. Iv 2,4
Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Iv 2,9

Gle brate puno ljudi mi se uopče nije nikad ispričalo,a svašta su mi radili.
Pa sam ipak oprostila.
Molim se za njih i onda je jednostavnije oprostiti.

Trešnja je napisao/la:

Gle brate puno ljudi mi se uopče nije nikad ispričalo,a svašta su mi radili.
Pa sam ipak oprostila.
Molim se za njih i onda je jednostavnije oprostiti.

Slažem se a sigurno je u životu bilo i situacija kad si ti nekog povrijedila.
Jesi li štetu nastojala popraviti i nadoknaditi gubitak?
Jesi li se ispričala toj osobi?

Uvjek molim za oproštaj kad nekog povrijedim.
Nebi mogla živjeti sa mišlju da sam nekog uvrijedila.
Inače imam mekano srce.

Trešnja je napisao/la:

Uvjek molim za oproštaj kad nekog povrijedim.
Nebi mogla živjeti sa mišlju da sam nekog uvrijedila.

E vidiš po tome možeš biti sigurna da si na Kristovu putu.
Bog neka ti bude blizu.
A reci mi još što savjetuješ onome tko je povrijedio nekoga i ne ispriča se te nastoji zataškati svoju grešnost.
Treba li takvog upozoriti na nedopustivo ponašanje a sve poradi toga da ne propadne već da se pokaje i zadobije život vječni.

...evo da se i ja umiješam malo...

ja nikada ne tražim od ljudi da mi se izvinu ako me uvrijede, zaboli mene uho hoće li se meni netko izvinit ili neće - to je njegov problem a ne moj. Moje je da oprostim, a ne da tražim izvinjenje!

Čini mi se da uopće nema smisla trpat nekome u mozak: Hej ti si onaj što se meni mora izvinit - izvini mi se, odmah! - ima li to smisla?

Čisto me to ne tangira

Trebalo bi upozoriti ako znaš da neko nekog matletira.
Ako neće da se pokaje,ti oprosti radi sebe,Krista ,a on će živit u svom grijehu i jedino ga molitve tvoje ili nečije mogu dovest u pokajanje.

Kad Duh Sveti upozori čovjeka e onda je to pravo pokajanje.
A mi možemo govoriti do sutra.

Trešnja je napisao/la:

Kad Duh Sveti upozori čovjeka e onda je to pravo pokajanje.
A mi možemo govoriti do sutra.

ejh Trešnja, i ti si sad opet tu našla nešto sad kobajagi biti u pravu, u pravu si,
mišljenja sam da čovjek bez Duha Svetoga i ne može oprostit. Može reći oprosti, ali ne može od srca oprostit. možda griješim

DJ LunaMoon je napisao/la:

Trešnja je napisao/la:

Kad Duh Sveti upozori čovjeka e onda je to pravo pokajanje.
A mi možemo govoriti do sutra.

ejh Trešnja, i ti si sad opet tu našla nešto sad kobajagi biti u pravu, u pravu si,
mišljenja sam da čovjek bez Duha Svetoga i ne može oprostit. Može reći oprosti, ali ne može od srca oprostit. možda griješim

Ništa ti ne griješiš,to je istina a ja sam u pravu jer poznam Božju rjeć.

Trešnja je napisao/la:

DJ LunaMoon je napisao/la:

Trešnja je napisao/la:

Kad Duh Sveti upozori čovjeka e onda je to pravo pokajanje.
A mi možemo govoriti do sutra.

ejh Trešnja, i ti si sad opet tu našla nešto sad kobajagi biti u pravu, u pravu si,
mišljenja sam da čovjek bez Duha Svetoga i ne može oprostit. Može reći oprosti, ali ne može od srca oprostit. možda griješim

Ništa ti ne griješiš,to je istina a ja sam u pravu jer poznam Božju rjeć.

Evo zašto možda griješim:

Prije nego sam bio obraćen, hodao sam s jednom curom koja je voljela da švrlja naokolo s drugima. Nije to bila dugačka veza, ali bila je dovoljno dugačka da se ja opasno zaljubim. Saznao ja da me ona vara i posvađamo se. Sutra dan pošaljem ja njoj sms ovaj: ''Opraštam ti''

U tome trenutku moja tuga se pretvorila u sreću, u istom trenutku sam se osjetio slobodan od nje. Više mi je bilo svejedno što me povrijedila nakon što sam oprostio. (pokušala se ona vratit nakon toga, ali nema povratka, ali to sad nije bitno).

Htio sam reći da sam tek tada shvatio šta to znači oprostit i koliko je to važno. Čovjek se onda riješi gnjeva, patnje, jednostavno opraštanje oslobađa.