Crkveni reformator Matija Vlačić Ilirk (lat. Mathias Flacius Illyricus) rođen je 3. ožujka 1520. godine u Labinu. U ranoj mladosti ostaje bez roditelja te sa 16 godina odlazi na studij u Veneciju gdje se školuje kod Giambattiste Aegnatiusa, profesora klasičnih jezika. Na nagovor ujaka i liberalnog franjevačkog provincijala Balda Lupetine (koji će životom platiti svoja uvjerenja - biti će zadavljen) odlazi 1. svibnja 1539. godine na studij u Basel. Naredne godine (1540.) prelazi na studij u Tübingen. Uz potporu i preporuku profesora hebrejskoga jezika, Istranina Matije Grbca (Mathias Garbitius Illyricus), prelazi 1541. godine na studij u Wittenberg, tadašnje vodeće protestantsko sveučilište. Pod mentorstvom profesora Philipa Melanchthona stječe magisterij slobodnih umijeća i postaje profesor hebrejskog i grčkog jezika. Godine 1545. stupa u brak s prvom suprugom (umire 1564.), a vjenčanju nazoči i Martin Luther s kojim je bio u vrlo prisnim odnosima.
Nakon smrti Martina Luthera dolazi u sukob s Philipom Melanchthonom zbog Augsburškog vjerovanja (1548.) kojim je većina luteranskih teologa bila voljna usuglasiti protestantsko učenje s katoličkim i time učniti usutpke Rimu i kralju Karlu V. Tako su vodeći luteranski i katolički teoleozi na saboru u Augusburgu 1547. godine prihvatili zajednički dekret tzv. Augusbruška vjerovanja koja su objavljenja 30. svibnja 1548. godine. Prema tom dekretu je privremeno - do sazivanja općeg crkvenog sabora - službeni nauk katoličke crkve, uz neka mala ustupanja, ostao obvezujući i za luterane. No, pregovori i borbe luterana i katolika nastavljeni su sve do potpisivanja mira u Augusburgu 1555. godine prema kojem su obje vjere postale jednakopravne u Njemačkoj.
U tom je periodu Matija Vlačić Ilirik beskompromisno zastupao Lutherova vjerovanja te je napustio sveučilište u Wittenbergu i otišao u Magdeburgu (1549.) kojeg će opkoliti katolička vojska i pod opsadom držati 14 mjeseci. Zbog svoje privrženosti Lutherovu učenju biti će napadan i od mnogih luterana. Prvenstveno je napadan zbog stava o spasenju samo po vjeri i protivljenju onima koju su tvrdili da su dobra djela praćena vjerom neophodna za spasenje. Pod opsadom Vlačić će napisati Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis) kojim će hrabriti Lutherove sljedbenike da izdrže u svojoj borbi. Pretpostavlja se kako je poticaj za pisanje ovog djela dobio zbog tvrdnji katoličke Crkve da je protestantsku vjeru izmislio i osnovao Luther te da je tek 30-ak godina stara. U tom djelu Vlačić tumači kako Lutherov nauk nije ništa novo te tvrdi kako je Sveto pismo jedini autoritet za vjerovanje i življenje. Po njemu Sveto pismo sadrži sve što je potrebno za vjeru i spasenje te osporava čistilište, papin primat i molitve svecima. Uporište nalazi u povijesnim izvorima koje je sakupljao po cijeloj Europi. Veliku pozornost posvećuje valdenzima, sljedbenicima Petra Valdesa, koji naučavaju da je Krist jedini posrednik između Boga i ljudi te uspoređuju katoličku Crkvu s poganskim Babilonom, a papu s antikristom. Također su slijedili uvjerenje da je svakomu dopušteno propovijedati Božju riječ.
U opkoljenom Magdeburgu započeti će s pisanjem i tiskanjem prve sustavne povijesti Crkve - Magdeburška stoljeća (Centuriae Magdeburgiensis). Riječ je tu o prvoj pisanoj povijesti Crkve od one koje je napisao Eusebius u IV. stoljeću. Na tom je projektu okupio brojne znanstvenike koji su pod njegovim vodstvom radili nekoliko godina. U toj je skupini Vlačić bio glavni pisac, urednik i organizator. Rad je započeo kratkim nacrtom kojeg je poslao svojim najpouzdanijim suradnicima te tražio njihovo mišljenje. Prvi svezak, od ukupno 13, ovog obimnog djela objavljen je prvi puta u Baselu 1559. godine. Tek posljednji trinaesti svezak biti će rađen bez Vlačića koji će biti bolestan, stalno proganjan i bez stalnog boravišta.
Vlačić je bio mišljenja kako je za daljni razvoj reformacije od iznimnog značaja sveučilišna naobrazba te se posvetio utemeljenu sveučilišta u mjestu Jena. Tu će u periodu od 1557. - 1561. godine biti profesor Novog zavjeta. No, zbog vjerovanja da je grijeh psihički sastojak ljudske naravi (učenja koje je tada napustila većina luterana) i osporavanja zemaljskom knezu prava na cenzuru sveučilišnih udžbenika primoran je 1561. godine napustiti sveučilište u Jeni. Stoga se seli u Regensburg gdje radi kao privatni učitelj grčkog i hebrejskog jezika. U Regensburgu utemeljuje učilište te pokušava osnovati tiskaru koja će tiskati luteranska djela na južnoslavenskim jezicima. U sklopu tog projekta piše Ivanu Ungadu te Primožu Trubaru i Matiji Klombneru obrazlažući im ideju o osnivanju sveučilišta u Regensburgu naglašavajući kako bi temeljna predavanja iz teologije za studenta iz južnoslavenskih zemalja bile na narodnom jeziku. Međutim, političke prilike priječe ga da utemelji vlastitu tiskaru te stoga u već postojećoj tiska luteranske knjige na hrvatskom i slovenskom jeziku. U Regensburgu započinje s pisanjem svog djela Ključ svetog pisma (Clavis Scripturae sacrae) u kojem će zapisati da je sakupio etimologiju četiriju glavnih svjetskih jezika: grčkog, latinskog, njemačkog i hrvatskog (ilirskog).
Uskoro (1566.) prognan je iz Regensburga te je primoran često mijenjati mjesto boravka - Antwerpen, Frankfurt, Starsbourg, Mansfeld, Berlin, Basel... U konačnici, uz pomoć prijatelja, pronalazi utočište u ženskom samostanu u Frankfurtu gdje radi na dovršenju filološkog komentar Biblije (Glossa compediaria). Tu i umire 11. ožujka 1575. godine. Za života je napisao oko 140 spisa, a mnogi od njih još uvijek su nedostupni javnosti i nalaze se pohranjeni u arhivu u Wolfenbüttelu. Malo je poznato da je sa skupinom učenika radio na oblikovanju hrvatske abecede i pravopisa.
U Hrvatskoj je Vlačićeva tiskana djela skupljao Ivan Kukuljević Sakcinski, a prvi veći prikaz Vlačićeva života i rada nalazi se u predavanju E. Laszowskoga iz 1909. godine. U povijesti hrvatske protestantske književnosti spominje ga i Franjo Bučar. U Hrvatskoj 1938. godine izlazi prva monografija posvećena Vlačiću. Mijo Mirković posvetio se istraživanju Vlačićeva života te je napisao i predložak za film o Matiji Vlačiću Iliriku, ali predložak nikada nije pretočen u film. Godine 1960. JAZU objavljuje novu monografiju o životu i djelu Matije Vlačića.
Njegov rad posebno je značajan u području crkvene povijesti i hermenautike. Imao je utjecaja na reformatore u Engleskoj vjerojatno inspirirao Johna Knoxa i Johna Jewela u oblikovanju elizabetinske političke ideologije. Najznačanija Vlačićeva djela, pored već ranije spomenutih, su: De vocaboulo fidei (1549.), De voce et re fidei (1555.), Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae (1556.), Confessio Waldensium (1558.), Konfutationsbuch (1559.), Ecclesiastic historia, integram Ecclesiae Christi ideam secundum singulas Centurias, perspicuo ordine complectens… ex vetustissimis historic congesta: Per aliquot studiosos et pios viros in urbe Magdeburgica (1559. - 1574.), Clavis Scripturae Sacrae seu de Sermone Sacrarum literarum (1567.), Glossa compendiaria in Novum Testamentum (1570.).
Naslov: Matija Vlačić Ilirik 
sri tra 18, 2007 5:24 am