Obraćeni sotonista

Izvor: www.rijeczivota.hr


Obraćeni sotonista


Kategorija: Svjedočanstva


Autor/ica: D.B.
Zovem
se Dalibor Bađun i rođen sam 1973. u Zagrebu, na Trešnjevci. Otac je do
moje petnaeste godine bio pijanac i svaki dan je dolazio pijan doma.
Ukoliko je bio dobre volje, ja bih prošao bez batina, u suprotnom nisam
imao sreće. U dobi od jedanaest godina sam prvi put ušao u svijet
okultnog zazivajući duhove na svijeću i čašu. Tada mi je to bilo
zanimljivo i zabavno i nisam ni sanjao kuda će me to odvesti na kraju.



Nedugo
nakon toga sam počinio prvu provalu i krađu misleći da to nije ništa
strašno, no to je bio početak puta u propast. Život mi je bio ispunjen
alkoholom, cigarama, drogom, kriminalom, okultizmom, vračanjem, bludnim
radnjama i našlo bi se još toga što mi je bilo u životu. Negdje na tom
putu prestao sam vrednovati ljudski život i baš mi je bilo svejedno
hoće li netko živjeti ili umrijeti i koliko godina ima.

U svojoj trinaestoj godini prvi put sam išao raditi
ugovor sa vragom i htio sam mu prodati svoju dušu u zamjenu za moć,
slavu, bogatstvo itd... No nisam izdržao do kraja obreda jer se u
jednom trenu pojavio takav strah da sam sav preplašen izjurio iz kruga
i zavukao se u svoj krevet. Tada se po meni počela penjati nekakva
hladna jeza koja je došla do mog vrata i stala me gušiti. U toj panici
sam slučajno upalio svjetiljku i to je nestalo. Nakon toga nisam barem
pola godine spavao u svojoj sobi nego u kuhinji, s upaljenim svjetlima.
Život je išao dalje, a ja sam išao sve dublje u propast. Počeo sam
proučavati crnu magiju i žudio sam za obredima koji će mi omogućiti moć
nad drugima, bilo u duhovnom svijetu, bilo u naravnom. Ponekad sam
uspijevao u manjim stvarima, pa mi je to bio poticaj za dalje,
vjerujući da ću uspjeti u svom naumu prije ili kasnije.

Kada sam otišao u rat, potpuno sam izgubio pojam o
značenju morala bilo koje vrste. Postao sam ogorčen na sve, a naročito
na Boga jer mi je otac u 40-oj godini umro od raka kostiju, a ja sam
cijelo vrijeme znao da on umire, a nisam ništa mogao napraviti da to
spriječim. Počeo sam ga izbjegavati jer ga nisam mogao gledati kako
umire, a on me je svaki put čekao da dođem doma kako bi bio malo sa
mnom. Tad sam postao ogorčen na Boga i otišao sam u rat jer sam htio
ubijati ili biti ubijen, no ništa od toga me nije snašlo. Nisam nikoga
ubio u ratu svojom rukom ili svojom puškom.

Nakon rata i akcije Oluja, mislio sam se skrasiti i
našao djevojku koja je imala dijete staro 6 mjeseci. Krenuo sam sa njom
misleći kako ću se konačno skrasiti, imati ženu i dijete. Trebao sam
dobiti svoj stan, no to mi očito nije bilo suđeno. U spletu okolnosti
sam 1997. godine ubio svoju tetku i završio u zatvoru. Dobio sam 15
godina.

U zatvoru sam radio drugi i treći puta ugovor sa
vragom, da bi na trećem putu skoro izvršio samoubojstvo, jer stvari su
krenule u krivom smjeru i imao sam samo dva izbora - ubiti se ili
poludjeti. Izabrao sam ovo prvo, no tada se je umiješao Bog i nije
dozvolio da se ubijem, nego me izveo iz toga kroz jedno predivno
iskustvo u kojem sam susreo Isusa uživo. Pravo pokajanje i oproštenje
je došlo tek tada. Prije toga me je moja savjest mučila zašto i kako
sam mogao počiniti takvo što. Za vrijeme susreta s Isusom bilo je
stvari na koje me podsjetio, poput moje omiljene uzrečice: ISUS KRIST
MOTORIST I MAJKA BOŽIJA BICIKLIST. Razgovor je bio opuštajući, ali ja
se nisam baš ugodno osjećao kad me počeo podsjećati na moje ponašanje.
Nisu to bile samo poštapalice, već čitav moj stil života bez Boga.

Nakon dva mjeseca sam skoro opet počinio istu
grešku. Naime, kod susreta sa Isusom nestao je ugovor koji sam ja radio
sa vragom i Isus je rekao da je kod Njega. Iako sam sve pretražio nisam
ga mogao naći, no nakon dva mjeseca sam ga odjedanput našao u ormaru
kada sam htio ponovo ući u iste stvari. Tada sam shvatio da mi Bog
šalje opomenu na taj način. To sam poderao i bacio u školjku, no tada
sam zalutao u Hare Krišnu nekih 6 mjeseci dok nisam sreo u zatvoru
jednog obraćenika koji mi je počeo govoriti o Isusu. Ja sam pak njemu o
Krišni i tako je to trajalo jedno vrijeme. Srećom dao mi je dvije
knjige: DUHOVNA BORBA i ZA TEBE U KRISTU. Te dvije knjige su mi
promijenile život. Pročitao sam ih u par sati i tu večer sam sanjao san
da mi nekakvo čudno malo bijelo biće krade jastuk i da mi ne da da idem
spavati. U jednom trenu mi je došlo da izgovorim u Isusovo ime i to
stvorenje je počelo proizvoditi takav strah i kada sam konačno
izgovorio: "U ISUSOVO ime odlazi" to stvorenje je doslovce izletjelo iz
mojih usta i ja sam se probudio sa pitanjem iznad glave. Jedva sam
dočekao jutro da odem do tog brata i pitam ga što se to desilo i zašto.
To je bio put prema mome obraćenju. Nedugo nakon toga sam primio KRISTA
i od tada ga se držim i nemam ga namjeru napustiti.


Moj život od tada se je u potpunosti promijenio na
bolje. Primjerice, iz mojih ustiju otpala je psovka u potpunosti a bio
sam stvarno kočijaš. U zatvoru smo se natjecali tko će smisliti bolju
psovku! Život sa Isusom je super. On se brine za mene i moje potrebe,
oslobodio me od epilepsije, iscijelio moje živce i srce koje je bilo
puno boli i rana. Dao mi je prosperitet i naklonost. Gdje god sam išao,
imao sam naklonost ljudi. Vjerujem da ću kad izađem nastaviti služiti
Bogu, proći biblijsku školu, to mi je davna želja, a onda idem gdje me
On želi poslati. Vjerujem da me Bog poziva u Njegovu službu i da ima
velike planove sa mnom i ja to želim iskusiti i dohvatiti sve što On
ima za mene.

Zelim podeliti sa vama moje svedocanstvo.Kao dete odrastila sam bez roditelja.moja majka me napustila kada sam imala dve ipo godine.Od tog dana moj zivot je postao kosmar.Moj otac je postajao svakim danom sve nervozniji.A ja sam stalno plakala za majkom.nedostajala mi je njena ljubav, i paznja.jednog dana sam dosadila i mom ocu i odveo me mojoj baki i ostavio me na ulici placuci.Moja baka je bila hriscanka, i primila me je kao svoje rodjeno dete.Moja majka bi povremeno dolazila da me obidje,i tad bi nastajao pakao u mome zivotu.Vodila bi me sa sobom u njeno lose drustvo..gde se koristi alkohol,droga i gde je vladala preljuba..Ko dete svega se secam a imala sam 3 godine tada.Jedne noci nas je policija u kasne sate pritekla na ulici kako majka u alkoholisanom stanju vuce po ulici malo dete bez cipelice na nogici.A to dete sam bila ja.Tako iz dana u dan ja sam se sve vise razboljevala psihicki.moja baka mi je bila i majka i sve ona je najvise brinula o meni..Kad sam napunila osam godina i krenula vec u skolu.Sva deca su me odbacivala , pljuvala, ismejavala, zato sto sam bila siromasna i sto nisam zivela sa roditeljima.Bilo mi je svakim danom sve gore, i gore.jednoga dana vracajuci se kuci iz skole prelazila sam preko jednog mosta i zastala sam na njemu, razmisljajuci o najgorem.Sve boli, tuge su mi se skupile.Odlucila sam oduzeti sebi zivot.Rekla sam sebi za sta da zivim, moj zivot nema smisla niko me ne voli.Nameravala sam skociti sa mosta....Ali u tom trenutku zacula sam tihi ,nezan glas koji mi je govorio..DETE MOJE NE CINI TO.I AKO TE I MAJKA I OTAC NAPUSTE JA TE NIKADA NAPUSTITI NECU NEDAJ DUSU SVOJU DJAVOLU..U tom trenutku sam se trgla potrcala sam svojoj kuci, placuci zahvaljujuci Bogu sto me je sacuvao od vecne propasti.Od toga dana redovno sam isla sa bakom u crkvu.kada sam napunila 14 godina krstena sam vodom.A posle tri meseca Isus me je ispunio Duhom Svetim.I to se desilo isto na predivan nacim.Sama sam klekla u svojoj sobici i zatrazila da me Gospod ispuni Duhom svetim u tom trenutku kroz zatvorenih ociju ugledala sam predivno belu svetlost a u toj svetlosti belog goluba kako leti prema meni ,i u tom casu sam bila ispunjena Svetim Duhom.Slava Isusu za sve za njegovu predivnu Ljubav koja je vecna i nikada ne prestaje.Znaj Bog i tebe ljubi i zeli promeniti i tvoj tuzan mozda promasen zivot..Zelim ti reci,, ima nade Isus je umro i vaskrsao za tvoje i moje grehe da ti oprosti, da te opere svojom presvetom krvlju.On te ljubi i voli...!!!! zato prihvati ga za svoga spasitelja i doziveces cudesa Bozija..

Draga Gabriella! Hvala Gospodinu što te zaštitio i odvratio od tvoga nauma u trenutku slabosti. Čitam tvoje postove, zaista su predivni i produhovljeni, i uvijek sam se pitala kakva to osoba stoji iza takvih dubokih i nadahnjujućih riječi. Kaže se da se preko trnja dolazi do zvijezda. Zaista si prošla trnoviti put u najosjetljivijoj dobi svoga života i hrabro od tebe što si to sa nama podjelila. Hvala Gospodinu i na tvojoj baki koja te prigrlila i bila ti zvijezda vodilja ka Putu. Znam da si ranjena, s razlogom, ali sada imaš ispunjen život u našem Spasitelju! Nisam neki stručnjak, ali na svoj život gledaj ovako: da si bila u okruženju roditeljskog doma koji bi ti u svemu ugađali i kojima bi bila centar njihova postojanja, vjerovatno nebi spoznala najveći Istinu, već bi u svojoj objesti i razmaženosti bila jednako nesretna i neispunjena, i svoj život izgradila na krivim temeljima. Sada si na ČVRSTOJ STIJENI! Neka te Bog blagoslovi, čuva i izbriše rane tvoga djetinjstva za koje ti uopće nisi kriva i hvala mu na tebi koja svojim predivnim rečenicama obogaćuješ i nadahnjuješ ovaj forum. Voli te Moment!!!